Piše Goran Vežić

«Uhvatili bismo pustinjske štakore u zamku gvožđica, polili bismo ih benzinom pa zapalili. Onda bi otpustili gvožđica, a oni bi sijevnuli u pustinju, u noć, poput projektila», bila je to igra djece iz šatora u El Shattu. Surovu zabavu iz surovih vremena mi je pričao 71-godišnji Radovan Miošić. Pričao je u stvari okrutnu priču svoje generacije. Mali i nemoćni u ratnoj zamci, zahvaćeni vatrom poput Mojsijeva naroda, našli su se u progonstvu u sinajskoj pustinji na kojoj su se pržili poput njihovih žrtava, jadnih štakora, kojima su pomutili pustinjski mir. Vrijeme igre bila je noć, kad osvježi u pustinji, a mjesto igre bilo je uz groblje, izvan platnenog grada, kako ne bi starijima bili na oku i kako se pustinjski štakori kao bumerang ne bi zaletjeli u koji šator i vatrom malih divljaka podsjetili njihove obitelji da im možda, veliki divljaci iz njemačke, kao i onomad talijanske, vojske u Dalmaciji pale domove koje su pred njima ostavili krajem 1943.

Štakori, gudini i magarci
Bjesnio je okrutni rat i možda se na ovu neljudsku dječju igru tada zgrozio tek pokoji britanski časnik, ljubitelj životinja, istovremeno teško primjećujući da su i djeca u El Shattu žrtve slične neljudske 'igre' odraslih istog naziva: Bijeg u pustinju pod vatrom. Poslije svih patnji na istočnoj obali Jadrana, u Italiji su im Saveznici obećavali smještaj u zelenim oazama da bi onda završili u sinajskoj pustinji. Za nešto više od 800 pustinjskih dana zbjega u El Shattu, El Khatatbi i Tulumbatu bio je u prosjeku jedan sprovod dnevno. Teška klima kosila je djecu i starce iz duge šatorske kolone od skoro 30.000 duša. Danas je na groblje u El Shattu na dvije velike betonske ploče uklesano 856 imena umrlih u zbjegu.
Pod vrelinom kolovoškog pustinjskog sunca, kad se kroz cipele ćuti užareni pijesak El Shatta, dođe čovjeku Saveznicima zahvaliti za ruku pruženu dalmatinskom zbjegu, ali i opsovati zato što ih je ta ruka snažno povukla preko Nila i njegove delte gdje su mogli drugačije, lakše, živjeti.
Nehotice, stvari je na svoje mjesto prije 60 godina dovodio tek osobenjak iz Brista Luka Marušić, tada 16-godišnjak, koji je možda baš tom nekom zgroženom britanskom časniku i njegovim  podređenima redovito u pustinjskom sumraku na rubu logora u brkove upućivao oštru kletvu iz rodnog mu kraja: «Gudini!» «Šta to govoriš judima?», ukorio ga je jednom stariji sumještanin Grgo Pećar. «Isto šta i oni meni!», ljutito će Luka. «Good evening...», ponovili su Britanci još jednom i ušli u legendu zajedno s Lukom koji je svoju punu afirmaciju doživio u poratnim godinama kad se prometnuo u zaštitni znak svake dobre svirke na harmonici i zajebancije od Brista preko Gradca pa sve do Staševice.
Kao da sam Luka i da ne znam engleski, i kao da su moji roditelji ostali i poslije rata na sinajskom pijesku, pred slijetanje na kairski aerodrom Lufthansina stjuardesa me probudila iz polusna, u kojem su mi se motale nedoživljene elshattske sličice, upravo one s kojima živim čitav život, i tutnula mi u ruke carinsku deklaraciju na arapskom. Kad sam je začuđeno pogledao upitala me zar ja nisam Egipćanin? Tražeći sličnosti između Egipta i Hrvatske naišao sam najprije na - sebe. Tako je ostvaren znatan napredak. Prije skoro 63 godine prvi iz dalmatinskog zbjega koji su se iskrcali u Port Saidu, a bili su uglavnom iz Drvenika, prvo podsjećanje na rodni kraj imali su u magarcima, kenjama, tovarima... Istim onakvim kakve su kod kuće ostavili. Bježeći iz rata u pustinju mogli su shvatiti da je, ako ti je suđeno da ti magarac bude pridjev uz sudbinu, svejedno jesi li u Dalmaciji ili Egiptu.

Rat kao zagrobna sudbina
I ako ti je sudbina rat - stići ćete i u grobu. Onima koji su izbjegli iz rata i koji su zauvijek ostali na sinajskom pijesku godine 1967. izraelsko-arapski rat je protresao kosti. To se dogodilo još dva puta do 1973. Godine 1985. groblje je ponovo uređeno, ali je novi rat u državi u koju pokojnici nisu doživjeli povratak kao daleki eho imao odraza na elshattsko groblje. Pod teretom novih groblja u domovini ono daleko na Sinaju je zaboravljeno. Država koja se brinula o njemu u ratu se raspala. Pustinjski vjetar ghibli je donosio pijesak dok su pustinjski putnici namjernici s groblja odnosili kamen. Majka Dalmatinka je ostala visoko, netaknuta, samo je njeno postolje bilo išarano grafitima na arapskom. I dan-danas, kao podsjetnik na ratove, uokolo groblja su minska polja. Nije preporučljivo udaljavati se od groblja i od staze koja od glavne ceste vodi do njega.
«Mi smo godine 2001. pokrenuli akciju da se obnovi groblje», kaže pomoćnik ministrice vanjskih poslova Ivica Tomić koji je u to vrijeme bio hrvatski veleposlanik u Kairu. «Ono je bilo porušeno. Nije bilo ploča s imenima umrlih, nije bilo više ulaznih vrata, nadgrobni humci su bili devastirani, okolni zid i sam spomenik su ostali čitavi. Nismo imali ni popis ljudi koji su tamo umrli. Onda smo krenuli u akciju tako da smo pronašli nekoliko popisa mrtvih u čitavom zbjegu i sastavili smo, za sada, konačni - ima 856 imena.»
Godine 2003. hrvatska država je odlučila opet obnoviti groblje. Po projektu arhitekte Teufika Galijaševića s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu radove je vodio 'Đuro Đaković' iz Slavonskog Broda uz kooperante firmu 'Dreeny' iz Aleksandrije, te uz nadzor zagrebačke 'Geofizike'. Na njemu se intenzivno radilo od lipnja 2004. do lani kad je 24. travnja na svečanosti završetka njegove obnove bio i predsjednik Stipe Mesić. «Danas odajemo počast svima – i borcima koji su s puškom u ruci, kako će kasnije neki reći, jurišali na nebo, i ponosnim izbjeglicama koji nisu dozvolili da rat, neimaština i bijeda ubiju ljude u njima», rekao je tom prigodom Mesić.

"Došli su s dalekih obala Dalmacije..."
Nema više rata oko dalmatinskog groblja na Sinaju - Egipat i Izrael se uzajamno priznaju - ali Sinaj je militariziran i groblje iz rata se nalazi u vojnoj zoni. Put kroz pustinju od Kaira do El Shatta načičkan je kasarnama, zaštitnicama Sueskog kanala. Uz vojsku tu je i posebna policija Sueskog kanala na check-pointima. Kroz tunel, nakon dva sata vožnje od Kaira, vozač hrvatskog veleposlanstva Ali i ja, prelazimo na azijsku stranu, na sinajski poluotok. Nekoliko kilometara nakon tunela i 15 sjeverno od grada Sueza pustinjski je predio zvan El Shatt. Cesta vodi dalje do 300 kilometara udaljenog crvenomorskog ljetovališta Sharm El Sheika.
Kraj je kolovoza, temperatura oko 37 stupnjeva. «Dobro je», kaže Ali, «prošli tjedan je bilo 45 stupnjeva». Nedaleki Sueski kanal ima malo mora da bi osvježio ovu nepreglednu pustinju u kojoj na mitskom mjestu - elshattskom groblju - nestvarno strši s postoljem visoka devet metara Majka Dalmatinka Ante Kostovića. Zvali su je različito - bila je i Žalosna majka, Majka Domovina, Majka Jugoslavija... Imena su se mijenjala, kao i izgled postolja, dok je kip ostao isti. Obično je drugačije s djelima Kostovićeve generacije - stara postolja su manje više na mjestima, a kipovi tko zna gdje... Majka Dalmatinka, skoro 3000 kilometara udaljena od domovine, ostala je zahvaljujući baš i toj činjenici netaknuta na svom mjestu, visoko, jednako gorda u svojoj žalosti bdijući nad svojom djecom i svojim roditeljima. Njena replika na Drveniku Velom nije imala tu sreću. Bila je minirana.
Majka Dalmatinka i njeni više nisu sami, prepušteni pustinji. O njima brinu dva brata, Samuil Assed Ebed i Mina Soliman Ebed, Kopti su i kršćani monofiziti. Redovito jednom mjesečno dolaze u obilazak groblja i ljudi iz hrvatskog veleposlanstva u Kairu. Imao sam sreću ubaciti se u jedan takav obilazak. «Zalutaju, doduše, rijetki stranci, Amerikanci, Nijemci, Grci... Vide spomenik i groblje i dođu ovdje pa pitaju što je to. Objasnimo im koliko umijemo», kažu braća. Začude se da ne tako daleko od El Alameina - gdje se umiralo u tenkovskim oklopima - postoji još jedno ratno europsko groblje u koje se stizalo mnogo tiše uz ispraćaj obitelji, rođaka i mještana uz jednog od sedam katoličkih svećenika, ili rabina i starokatoličkog svećenika.
U vojnoj zoni je zabranjeno snimanje, ali groblje se ipak može slikati. Prvi prizor je na kamenoj ogradi groblja, uz ulazna vrata, gdje su naslikane egipatska i hrvatska zastava. Boje su im jednake, tek su grbovi različiti. Na trijemu iznad vrata piše: hrvatsko spomen groblje. Unutar groblja je više od 800 kamenih bijelih monolita. Visoki su metar i pol, a široki 30 centimetara. Na dva zida na mramornim pločama ispisana su imena umrlih. Na početku niza imena sviju umrlih u zbjegu u Egiptu i Italiji piše: "U vihoru Drugog svjetskog rata došli su, puni nade u spasenje i povratak, s dalekih obala Dalmacije, i ovdje na Sinaju našli vječni mir. Domovina ih nikad neće zaboraviti." Dao sam prilog ovom obećanju. U podnožje spomenika Majke Dalmatinke položio sam lovorov vijenac općine Gradac. Na traci piše: 'Nezaboravljenima...'

Pod reljefom hrvatske obale
Desno od spomenika nalazi se zajednička grobnica. «Dogodilo se, slučajno, prilikom radova na groblju da su iskopane kosti desetak pokojnika. Onda je odlučeno da budu pokopane u zajedničku grobnicu pod betonskom pločom na kojoj je reljef hrvatske obale», rekao nam je inženjer Anto Matković iz Slavonskog Broda koji je bio rukovodilac radova na groblju. Prilikom obnove groblja napravljen je priključak na vodovodnu mrežu u dužini od 3,3 kilometra pa braća Ebed zalijevaju mlade palme posađene u pravilnim redovima. To je prvo zelenilo na groblju nakon 60 godina. Za vrijeme zbjega pred šatorima su izbjeglice miješale lug s pijeskom i tu su sadili cvijeće za groblje.
Uza samo groblje je kućica. U jednoj polovici žive čuvari groblja, koje inače plaća hrvatsko veleposlanstvo, a u drugoj je spomen-soba zbjega u El Shattu. Nalazim dokumente i slike, i meni poznatih ljudi. Tu je izbjeglička iskaznica Svete Viskovića iz Tučepi. Vidim i sliku jedne od skoro 500 sinajskih beba: Branko Veža iz Brista, danas 62-godišnjak, u krilu pokojnog brata Ante. Dva sina Nikole i Ruže, tada su imali 8 mjeseci, odnosno četiri godine. Život se u El Shattu nije predavao, dao - u prosjeku je svako peti dan sklopljen neki brak, a u čitavom zbjegu - računajući i njegov talijanski dio gdje se rodilo 170 djece - gotovo svakog radnog dana rodilo se po jedno dijete.
U kućici je i spomen-knjiga u koju se prvi upisao predsjednik Mesić. Od uzbuđenja sam se zaboravio upisati, a da jesam napisao bih i ovo: Trebalo bi štogod prevesti i na arapski i na engleski da Beduini i stranci koji zalutaju u pustinju saznaju nešto više o dalmatinskom egzodusu. Nekim Beduinima s područja El Shatta njihovi stari su pričali o ljudima koji su u ratu došli s nekih dalekih obala. «Pričao mi je otac da su Hrvati ('Kroatin', uhvatio sam riječ na arapskom, op.a.), čitave obitelji, deseci tisuća ljudi, pobjegli od Hitlera», kazivao mi je Hysen, Beduin rođen na Sinaju, u spomen-sobi kućice uz groblje gdje navrati do braće Ebed.
Elshattsko groblje, koje ima 3.300 metara četvornih, zadržalo je nešto od duha davnog zbjega. Pečat tadašnjeg i tamošnjeg matičnog ureda na sebi je imao i križ i zvijezdu petokraku, a današnje groblje mu je nalik. Od pustinjskog vjetra i pijeska štiti ga dva i pol metra visok i 250 metara dug obnovljen kameni zid u obliku zvijezde petokrake koji je ostao iz četrdesetih. U posljednjoj obnovi groblja na postolje Majke Dalmatinke dodan je križ.
Egipćani su dali svoj obol obnovi groblja, kaže nam Ivica Tomić. «Pomogle su nam egipatske vlasti. Iako je to vojno područje bili su fleksibilni u davanju dozvola za rad, guverner Sueza nam je pomagao prilikom svake akcije, i njihova vojska je obećala da će pripomoći pri čuvanja groblja.» Inženjer Ibrahim Abdelbasit, Egipćanin koji radi za zagrebačku 'Geofiziku', bio je nadzorni organ. «Radilo je na groblju po tridesetak ljudi. Radilo se i na vrućini od 50 stupnjeva Celzijusa. To je normalno za nas, pod tim suncem živimo. I ponosan sam na ono što smo napravili jer groblje je bilo zapušteno, beton slomljen, ploče razbijene, prilaz nikakav... Bilo je dosta pijeska. Morao ga je utovarivač skidati. Od starih ploča sačuvano ih je tek deset...», kaže ing. Abdelbasit iz Kaira na tečnom hrvatskom.

Stare ploče svjedoče o najmlađem hrvatskom groblju
Te stare ploče su na groblju, lijevo od željeznih ulaznih vrata. Juraj Puhalović iz Visa imao je 72 godine, a sve ostale ploče su spomen na djecu: Marija Perić iz Vrbanja na Hvaru 3,5 godine, Marija Smolić iz Skradina 1 godina, Marija Urlić iz Drašnica 7 godina, Perica Tabak iz Pitava na Hvaru 15 godina, Vice Najev iz Najeva kod Trogira 5 godina, Neca Janković je imala 2 godine, nejasno joj je mjesto rođenja, a kako je ime napisano ćirilicom pretpostavljam da je iz Bukovice, Jovan Radić iz Radučića 5 godina, Stanislava Grguričin 3 godine i Rina Grguričin, 7 godina, obje s otoka Žirja. Tek su te stare ploče sačuvane da podsjete da je elshattsko groblje - računajući godine pokojnika - najmlađe hrvatsko groblje. Da je djeci koja su ostala u pijesku Sinaja sudbina bila sklonija danas bi poput njihovih vršnjaka grintali na male mirovine i išli bi u masline. Ovako im se život zaustavio na igranju na franje, večernjim šetnjama po dinama, igru sa zmajevima jer, kaže nam jedan od dječaka iz El Shatta, danas 70-godišnji Zlatko Kačić, termika je bila pogodna za njihov let, te na trčanje do Sueskog kanala kad bi se pojavio kakav brod. «Kad bi nosač aviona prolazio njegova platforma bi bila nad nama. Bio je to jedini hlad na otvorenom», kaže Zlatan Kačić iz Brista koji je kao sedmogodišnje dijete u El Shattu pokopao oca Boška, porijeklom sa Sućurja. «Umro je mlad, 36 godina, obolio je od TBC-a, liječio se, bezuspješno, u bolnici u El Shattu. Bila mu je napravljena spomen-ploča. Ta slika postoji u Gradskom muzeju u Makarskoj», kaže Zlatko. Rekao sam Zlatku, kao što sad kažem i drugima čiji mrtvi su u El Shattu, da me je vozač Ali - kad smo napuštali to mitsko mjesto - upozorio na zelenog skakavca na zidu. «Kad se on pojavi na groblju mi vjerujemo da će na njemu biti dovoljno zelenila», rekao je zadovoljno Ali vezujući bakrenom žicom dvije plastične kese pune pijeska boje zlata koje sam s groblja nosio u domovinu - jednu za zavičajnu zbirku Milka i Mire Andrijašević u Gradcu, a drugu za prijatelje i rođake.

Bila bi to oaza

Ali me, kad smo napustili El Shatt, iznenađuje riječima da bi volio živjeti u pustinji u kojoj živi svega 4 posto od 75 milijuna Egipćana. Ostali su uz Nil ili u njegovoj delti. «Kairo je košnica od 25 milijuna ljudi», pojasnio mi je svoju želju za bijegom. Biti vozač u toj ludnici jedno je od stresnijih zanimanja. Ali je verziran u hrvatske prilike i nije ga iznenadio podatak da je više stanovnika na Zamaleku, elitnoj kairskoj adi na Nilu, nego u čitavoj Hrvatskoj. Začudio se tek kad sam mu rekao da je El Shatt - na kojem su danas stalno samo braća Ebed - kad je stanovništvo u pitanju bio drugo po veličini dalmatinsko naselje u prvoj polovici prošlog stoljeća. Jedino je Split sa svojih četrdesetak tisuća bio veći, a El Shatt je imao dvostruko više stanovnika od današnje Makarske. Po površini je El Shatt bio, i ostao, najveće dalmatinsko naselje. Platneni grad se prostirao na ukupno 260 kilometara četvornih što je svega dva i po puta manje od površine današnjeg Zagreba.
Poslije skoro dva sata vožnje od El Shatta preko Mubarakovog mosta, koji se visoko nadvio nad Sueskim kanalom, Ali i ja smo se vratili u Afriku. Paralelno s brodovima, uglavnom s Dalekog Istoka, načičkanim kontejnerima kao da su lego kockice, vozili smo u Port Said. Tamo - gdje su se naše izbjeglice pozdravljale s Mediteranom kročeći u svoju pustinjsku avanturu vlakom u stočnim vagonima - čekao sam Peace Boat, japanski brod kojim ću zajedno s vrećama pijeska doploviti do Dubrovnika. Da ne bi mislili da sam malo 'makao' i da stoga vučem pijesak morao sam im održati predavanje o El Shattu.
Prije toga sam vrijeme do dolaska broda kratio uz prepečenu ribu i mango juice ćaskajući s kapetanom Atifom, brodskim agentom. Koliko god je u nas o elshattskom zbjegu, jedinstvenom u povijesti ljudskih egzodusa po njegovoj izuzetnoj organizaciji i moralu, malo toga ostalo nepoznato toliko se u samom Egiptu, potvrdio mi je to i veleposlanik Tomić, malo zna o tome da su Hrvati prije 60 godina bili stanovnici sinajskog poluotoka i da su za sobom ostavili groblje. Kapetan Atif je iznimka - on je upoznat sa zbjegom zahvaljujući tome što je godinama u kontaktu s našim pomorcima. «Zamislite da je Hitler pobijedio i da su vaši roditelji morali ostati u El Shattu, vi biste danas bili Egipćani europskog podrijetla, a živjeli biste u pustinji poput Beudina», dosjetio se Atif. «Kapetane, da su moji sunarodnjaci ostali u El Shattu mi danas ne bismo govorili o pustinji nego o oazi», poentirao sam ne pretjerujući. Jer, zamislite što bi u stanju bili napraviti ljudi koji su u El Shattu ni od čega napravili sve - čak i sapunaru i radionicu igračaka - da su imali vodu s kojom danas braća Ebed zalijevaju palme nad grobovima njihovih, odnosno naših mrtvih?
   
Uz groblje su ostale jedino zidine COZ-a
Osim groblja iz vremena dalmatinskog zbjega ostale su samo ruševine jedine zidane zgrade u El Shattu, tzv. Nafe. U toj zgradi je bio smješten Centralni odbor zbjega (COZ), a naziv joj je ostao od kratice nekakve savezničke institucije koja je bila u toj zgradi dok je u El Shattu bila njihova baza, prije dolaska dalmatinskog zbjega. Bolnica je bila odmah do Nafe, a malo dalje je bio radni logor, objasnio mi je zapovjednik Partizanske straže Branko Veža.

Izlet završio krađom autobusa
Neki su imali sreću da u izbjeglištvu na trenutak budu i turisti. Anka Viskić iz Gradca mi je pričala kako je njih 25 bolničarki išlo, za nagradu, u Kairo vidjeti piramide. «Arapi su nam ukrali autobus i od tada više nitko nije iša na piramide», kaže Anka kako je neslavno završio izlet. Danas je takva krađa u Egiptu nemoguća. Sve turističke autobuse prati policija, a u autobusima su zaštitari s automatima podrezanih cijevi. Egipat čuva svoje najznačajnije izvore prihoda, Sueski kanal i turiste. Ima i zašto: islamski ekstremisti su godine 1966. kod velikih piramida ubili 18 turista, godinu kasnije u Luxoru 62, mahom turista, prije dvije godine u ljetovalištima Tabu i Ras Shitan na Sinaju ubijene su 34 osobe, prije dvije godine na tržnici u Kairu troje turista, a u najpoznatijem ljetovalištu Sharm El Sheiku ubijeno je 88 ljudi dok ih je ranjeno oko 200.

Svjetska revolucija na kolodvoru u Suezu
Pokojni Ivić Stipić iz Gradca mi je onomad pričao kako bi omladinci na željezničkoj stanici u Suezu znali držati govore o Titu, Marxu, Engelsu i Staljinu, pjevali bi pjesme poput one "Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska", onda bi dijelili Egipćanima hranu, a oni bi prihvatili svoju ulogu u svjetskoj revoluciji zauzvrat kličući na hrvatskom naučene parole o Titu, Staljinu, KPJ...
Tito se i danas spomene u Egiptu. Parola "Tito - Naser" još uvijek važi kao formula za spas ako se čovjek nađe u kakvoj nevolji u sjevernoj Africi, ali još češće se čuje ako kakav prodavač bezvrijednih suvenira oko piramida ili drugdje shvati da je potencijalni kupac sa zapadnog Balkana.