Razigrani i smiješni |
|
|
R.E.M. se na svom četrnaestom albumu grčevito bore za održanje bilo kakve relevantnosti i to im većim djelom uspijeva dok Counting Crows nakon šestogodišnje pauze izdaju album koji ih još jednom pokazuje kao majstore plačljivog modernog radijskog pop rocka.
Accelarate se svom snagom trudi držati svog imena. Pjesme su kratke, većina ih je poprilično brza za R.E.M. standarde, a album je sa svojih 35 minuta najkraći u njihovoj diskografiji. Pozitivno je da su izbjegli monotoniju i letargiju koja je pokorila Around The Sun iz 2004, no u pitanju je tek dijelom povratak u nekadašnju formu i to baš kao i u slučaju posljednje faze U2 više stilske nego kvalitativne prirode. Gitare reže i zvone, Stipe je najagresivniji i najraspoloženiji u posljednjih 15 godina, no nešto nedostaje. Pjesme?
Nakon faze u kojoj su koristili studio kao instrument R.E.M. su opet prigrlili organski, pulsirajući bendovski zvuk. No to je samo stilska odrednica koju netko može preferirati, ali ne i jamac kvalitete. Dobar dio od ovih 11 pjesama zvuči kao znalačko i profesionalno reinkarniranje zvuka njihovog klasičnog razdoblja iz osamdesetih i možda će to fanovima te faze karijere biti dovoljno da Accelerate proglase njihovim najboljim albumom još od Document iz 1987.
Nažalost ovo je prije svega kopija bendovog klasičnog zvuka, ali nije u potpunosti ostvarena u jakim pjesmama i ujednačenoj kvaliteti materijala. Većina bržih pjesama zvuči kao bend koji uporno želi vratiti mladost, relevantnost i osjećaj društvene angažiranosti. To im, bar po mom sudu, ne uspijeva. R.E.M. unatoč svojim korijenima nikad nisu bili punk bend pa to ne mogu biti ni na svom četrnaestom albumu i u svoj toj razigranosti ispadaju smiješni. Kao kad sredovječni ljudi idu svirati obrade Ramonesa ili kad Kevin Spacey vježba u teretani i sluša Free u American Beauty. Jednostavno nije primjereno njihovim godinama i nekako se vidi i da im se baš i ne da nego da se prije prisiljavaju.
S druge strane, baš kao u cijeloj drugoj fazi karijere balade im savršeno leže, a organski zvuk i znalačka produkcija sve zaposlenijeg Jacknife Leea im idu na ruku. Naslovna stvar, izvrsna Hollow Man, kratka ali moćna Huston, melankolična folk balada Unil The Day Is Done i ponajviše od svega epska Sing For The Submarine predstavljaju tu zrelu bendovu stranu. Promišljenu i ogorčenu, ali opet vitalnu i nipošto ne letargičnu kao na Around The Sun. Na kraju krajeva za uspjeh albuma nije bitna količina gitara, klavijatura ili bilo kojeg drugog instrumenta, već kvaliteta pjesama. R.E.M. su znali i znaju napraviti dobru pjesmu, no izgleda da će im teško ikad više poći za rukom napraviti cijeli album takvih. Ipak unatoč svemu bend nije nikada, pa tako ni sada, napravio loš album. Imali su boljih i lošijih trenutaka, uspona i padova no nikad nisu bili grozni niti sramotni što se ne može reći za većinu njihovih suvremenika. Ako odluče nastaviti karijeru i nakon ovog albuma koji je posljednji vezan njihovim ugovorom za Warner trebali bi prestati gledati i u svoje mlade dane i u kurentne trenove i jednostavno raditi pjesme. Bez obzira na stilske mijene i protekle godine ipak im pisanje jednostavnih no moćnih pop pjesama ide predobro da bi od tog odustali. Za neku veću važnost i mijenjanje svijeta i onako je kasno.
R.E.M. Accelerate (Warner / Dancing Bear 2008.)
Ocjena:[6.5]
Koliko god bili banalni Counting Crows su jedan od najboljih bendova svoje vrste i peti album Saturday Nights & Sunday Mornings to potvrđuje
Counting Crows nikad nisu bili toliko ozbiljno shvaćeni kao R.E.M. Nisu imali ni toliku kritičarsku podršku niti fanatičnu fanovsku bazu spremnu slijepo pratiti svaki bendov korak.
Ipak, koliko god bili banalni Counting Crows su jedan od najboljih bendova svoje vrste i peti album Saturday Nights & Sunday Mornings to potvrđuje.
Za razliku od mnogo čega iz post grunge razdoblja srednjih devedesetih njihov prvijenac August&Everything After i danas drži vodu. U pitanju je jednostavna i iskrena sveamerička tradicionalistička ploča koja se tog ne stidi. I koliko god glazba bila jednostavna i očekivana i stihovi i izvedba Adama Duritza gotovo sramotno pretenciozni i sentimentalni, toliko si ne mogu pomoći da se naježim svaki put kad čujem Round Here, Omaha ili Anna Begins. Upravo tu crtu sveameričke patetike ponovo vrlo jasno izražavaju na Saturday Nights & Sunday Mornings, albumu koncipiranom tako da uhvati euforiju subotnje večeri i melankoliju nedjeljnog jutra. Duritz je jednostavan i izravan, najčešće i banalan, ali gotovo u pravilu efektan čak i kad pjeva o Los Angelesu kao u istoimenoj stvari. Estetika cijelog albuma a i benda se najbolje vidi u Cowboys, posljednjoj pjesmi subotnjeg djela albuma. Bijes, mržnja, razočaranje se miješaju u njegovom glasu dok bend svira energičnije no ikad. I dalje su to Counting Crows, a ne Mastodon recimo, ali u usporedbi sa smirenijim nedjeljnim djelom albuma i većim dijelom njihovog opusa radi se o agresivnoj pjesmi. Ne bez razloga, jer Duritz ispaljuje stihove poput: This is a list of what I should have been/ But I'm not /This is a list of the things that I should have seen/ But I am not seeing/ The look in your eyes/ As his fingers are unzipping your dress/ And it makes you shiver/ I'm just turning away from what I shouldn't see/ Because I am not anything/ Oh, anything, no.
I jedan je od rijetkih kojima polazi za rukom da ne zvuče jadno pri tom. Bio raznježen ili bijesan on ne samo da posjeduje jednu određenu vrstu empatije prema svojim pjesmama i likovima u njima, nego i sposobnost da izazove suosjećanje kod slušatelja. Što valjda mora posjedovati svaki dobar storyteller, bez obzira koliko patetičan ili realan bio.
Bilo kako bilo Saturday Nights&Sunday Mornings još je jedan dobar album benda koji će vječno biti podcjenjivan zbog svoje namjerne i nimalo slučajne običnosti.
Counting Crows Saturday Nights&Sunday Mornings (Geffen / Aquarius, 2008.)
Ocjena:[7]
Broj 403
31.kolovoz 2010.
Sve informacije zatražite u redakciji Makarske kronike
