Bookcafe

Klimaj Glavom, Pokradi Lovu i Hag su političke teme u kojima Edo ponavlja motive koji su se provlačili kroz prethodna tri albuma. U njegovu obranu se može reći i da se stvari nisu previše promijenile od 2002. i Slušaj Mater. Sve političke i društvene dijagnoze i dalje su iste i nema se što posebno novog reći. U tom smislu odluka da napravi plesnu, klupsku ploču čini se razumna. No što to zapravo znači? Sve se svodi na priče o tome tko je najbolji MC, tko ima najbolji flow i pristojnu količinu muškog šovinizma.

Manjak inspiracije

Primjer toga je singl Gansi, stvar koja gitarski uvod Sweet Child Of Mine pretvara u synth liniju i podlogu za ponižavanje jedne izgubljene žene. Bogme bi Axl Rose bio ponosan na Edu i njegov obračun sa ženom koja predstavlja ocvali seksualni simbol jedne scene.

Čovjek koji se proslavio zahvaljujući  suprotstavljanju zadrtosti, šovinizmu i ksenofobiji ne bi trebao tako nešto dopustiti. Slična je priča i s Volim Te, ali to je ipak daleko uspjelije jer se obračunava s jednim  materijalistički nastrojenim mentalitetom a ne konkretnom osobom ili događajem.

No slagali se s Edom ili ne, te tekstove je bar zanimljivo pratiti. Nostalgična Sve Prolazi ili Ovaj Ritam Volim, a pogotovo  zahvalnice poput  završne Hvala Voli Vas Edo Maajka su apsolutno dosadne i nepotrebne i pokazuju potpuni manjak inspiracije.

Privremeno posrtanje

Recimo Ovaj Ritam Volim je zamišljena kao posveta Old School Hip Hopu i čak podsjeća na klasične hip hop podloge poput The Breaks Kurtisa Blowa, no Edo više-manje ispada smiješan  kao Old School MC, uostalom mislim da ga se ipak više percipira kao nekog tko se dere «Jebo Vladu» nego kao klasičnog majstora ceremonije.  Album nudi doduše i par nadahnutih trenutaka stvarnosne proze u stvarima poput I Dalje Slušam  i Svi su Ošli na More iz kojih bi se dalo naslutiti da želja za zabavom i razbibrigom zapravo proizlazi iz rezignacije svakodnevnicom. Balkansko A Naše veliki je korak nazad u odnosu na prethodni  Stigo Čumur, no sudeći po tome koliko Edo mijenja koncepciju od albuma do albuma, to ne mora biti pokazatelj pada i konačnog nestajanja inspiracije  nego tek privremeno posrtanje.

Edo Maajka ( Menart,2008. )
Ocjena : [5]

Novi techno majstori

Andrew Hung i Benjamin John Power, dvojac koji sačinjava Fuck Buttons  koriste se gotovo isključivo  oprečnim elementima i to je vjerojatno razlog zašto je njihov debi Street Horrrsing toliko uspješan. Melodiji suprotstavljaju  buku, ritmu kaos, mirnim ambijentalnim dijelovima nervozno vrištanje

U desetljeću u kojem su se noise /drone/ experimental bendovi poput Lightning Bolt, Black Dice ili Wolf Eyes uspjeli sasvim jednostavno ugurati u redove indie rocka i zadobiti pažnju, inače posvećenu daleko konvencionalnijim bendovima, interes i pažnja koju su Fuck Buttons zavrijedili samim debijem uopće ne čudi. Kao već sad jedno od zapaženijih i hvaljenijih izdanja 2008., Street Horrrsing bi se mogao naći na mnogim godišnjim listama najboljih albuma. Iako je daleko od konvencionalnog, uobičajenog  ili očekivanog, ovaj album obiluje za ovakvu vrstu glazbe neočekivanom prijemljivošću. Krasi ga nevjerojatna promišljenost i posvećenost detalju, a unatoč tome što pet od šest skladbi traje preko 7 minuta, razvučenost i repeticija igra samo njemu u korist. Pop detalji se nalaze na najneočekivanijim mjestima, melodije su jednostavne i efektne, a buka predstavlja  svojevrsnu  emocionalnu katarzu.

Spoj neuroze i smirenosti

Uzmimo za primjer jednu od impresivnijih skladbi albuma  Okay, Let`s Talk About Magic. Otvara se nanosima nisko frekvencijske  buke i jednostavnim synth motivom koji se ponavlja do te mjere da postaje meditativan i onda uleti procesuirano, posve neurotično vrištanje koje odvodi skladbu u stanje svojevrsnog živčanog sloma i tad posve neočekivano taj dio dobiva svoju antitezu oko četvrte minute. Nanosi buke su i dalje tu, ali se pojavljuje tribalni ritam i melodija na orguljama koja me podsjeća na pastoralne djelove trash horrora poput Cannibal Holocaust. Sinteza neuroze i apsolutne smirenosti je ono što čini stvar, a i Fuck Buttonse iznimnim. Melodija simbolizira isčekivanje i napetost, a vrištanje i buka odrješenje i katarzu. Na neki način pozitivni i negativni aspekti i jednog i drugog su zamijenili uloge tvoreći jednu novu cjelinu. Fascinantno vještom upotrebom repeticije i pogođenom dozom varijacije Fuck Buttons me podsjećaju na techno majstore Underworld kao apsolutne majstore razvučenih formi. Zahvaljujući  besprijekornom sekvenciranju u kojem se stvari pretaču iz jedne u drugu, album sjajno funkcionira kao cjelina, a Fuck Buttons su nekim čudom u buci, kaosu i nervozi našli meditativni smiraj i tim došli na korak do indie pop publike. Nije loše za jedan debitantski ekspermentalni bend. U svakom slučaju ovo je obećavajući  početak

Fuck Buttons Street Horrrsing ( ATP Recordings, 2008. )
Ocjena : [8.5]