Toše Proeski

The Hardest Thing

(Hit Records, 2009.) Ocjena:[6]

Prvotno zamišljen kao pokušaj probijanja na strano tržište nakon tragične smrti u listopadu 2007. album je postao nesuđeni spomenik karijere u meteorskom usponu. Bio je ovaj simpatični Makedonac popularan u zemljama bivše Jugoslavije i prije, no smrt ga je katapultirala ne samo u jednu od najvećih regionalnih zvijezda u posljednjih petnaestak godina, već i u neprežaljenu tragičnu ikonu i romantičnog junaka tisuća tinejdžerica. I tako je Balkan dobio svog Kurt Cobaina, Elvisa ili James Deana. Samo ovog puta u kršćanskoj varijanti bez vidljivog grijeha, bez obijesti srednje faze karijere, bez heroinskog pakla ili žigosanja samoubojstvom. Tako je Toše ispao idealan idol tinejdžera. Pošten, skroman, romantičan, pobožan. Svaka bi ga majka poželjela za zeta - kako izreka kaže. Imao je na sreću on i taj jedan mračniji prizvuk prijeko potreban da takav, savršen kakav već je, ne bi bio beskrajno dosadan. Poetiku punu nesretnih ljubavi i melodramatičnih odluka.

Mitska dimenzija

Da nije posjedovao tu tragično romantičnu crtu koja je, uostalom, savršeno nadopunjena baš njegovom smrću - bio bi tek još jedan pjevač dobrog glasa i prosječnih, pomalo bezličnih pop rock pjesama. Nešto nalik Toniju Cetinskom, a Bog zna da nam je i takvih ionako previše. S vremenom Toše je poprimio mitsku dimenziju, a i njegova glazba je smrću dobila dublje značenje. Znam da se ove riječi doimaju kao nekrofilsko fetišiziranje smrti, no teško je ne zamijetiti u naslovnom singlu njegovog prošlog albuma Igra Bez Granica, jednu sudbonosnu gotovo gotičku crtu - čak  ako je i duboko skrivena iza konfekcijskog aranžmana. Da je bio odgojen na Bauhausu umjesto Backstreet Boysima, mogao je biti vokal nekog mračnog metal benda nalik Paradise Lost ili My Dying Bride. Ne šalim se s ovakvom izjavom, očigledno je da je bar u nekoj mjeri posjedovao sličan senzibilitet. Tezu o Toši kao o nesuđenoj gothic ikoni bar u nekoj mjeri potvrđuje i njegov posthumni album The Hardest Thing. Kako promo materijal kaže: «Glavni producent albuma bio je Andy Wright, čovjek koji u svom portfoliju ima klijente poput Luciana Pavarottija, Annie Lennox, grupe Simply Red, Natalie Imbruglia, Davida Bowieja, Toma Jonesa.» Taj popis bi eventualno i mogao nekog impresionirati kad po samoj produkciji albuma odmah ne bi bilo očito da je u pitanju pouzdani studijski najamnik koji sve radi po pravilima, a ne nekakav zvučni vizionar - što se u velikoj mjeri za današnjeg producenta i podrazumijeva.

Balkanski idol

U takvoj radiofoničnoj ali bezličnoj produkciji Toše ostaje zastarjela pop rock ljiga u maniri velikih srceparajućih radio umjetnika poput Bryana Adamsa. Međutim ni takva produkcija ni pretpostavljena Tošina nesvjesnost da može drugačije ne poništava mračnu crtu prisutnu kod balada poput Don't Hurt The Ones You Love koje, koliko god ljigave bile, ipak daju i naznake jednog žešćeg artističkog nemira koji ne može izaći na površinu zbog zvukovne konzervativnosti tvorca. Također s ovim albumom postavlja se pitanje mogućnosti međunarodnog uspjeha i doista je teško reći što bi se moglo dogoditi. S jedne strane izvjesno je da će početna naklada od 150 000 primjeraka planuti u zemljama regije, no teško mi je zamisliti da bi netko danas s ovakvim pjesmama mogao postati svjetska zvijezda bilo za života ili posthumno. U devedesetima Toše bi imao šanse, danas kad je radiofonični pop rock manje-više zamijenjen R n B i hip hop hitovima koji nude daleko više soničnog avanturizma unutar konfekcijskog pop teritorija, a rutinere poput Wrighta žderu uber producenti poput Timbalanda, najvjerojatnije će ostati tek neostvareni  potencijal i veliki balkanski idol. Doduše ostaje za vidjeti hoće li se ostvariti pomalo suluda Wrightova zamisao o albumu na kojem bi Tošine nedovršene pjesme pjevale velike svjetske zvijezde. Ipak nikad nije posve isključeno da je snaga smrti tolika da će Tošu lansirati u milijune domova diljem svijeta i da će osvanuti dan kad će primjerice David Bowie biti počašćen što može otpjevati neku Tošinu pjesmu. Ipak s obzirom na konfekcijsku narav ovog albuma to mi se čini kao znanstvena fantastika. Zasad je Toše siguran na DM - ovim policama i zidovima i frižiderima tinejdžerica diljem bivše Jugoslavije.