U2

No Line On The Horizon

(Universal/Aquarius, 2009)
  Ocjena:[8]

Po prvi put nakon dugo vremena U2 zvuče kao relevantan bend, a ne tek kopija mlađih sebe. Atmosferičnost i himničnost ujedinjeni su u jednu neodvojivu cjelinu, što je još izraženije u sljedećoj Magnificent. Preko poletne ritmičke podloge i iznimno teksturalnog aranžmana Bono raspoloženo uzvikuje: "Only love, only love can leave such a mark/ but only love can heal such a scar". Koliko god banalno bilo - uspješno je, jer Bono nije pjesnik, već autor parola i slogana, a kad se dogodi da ga ostatak benda adekvatno poprati, stvara se himnički naboj u kojem je ovaj bend nenadmašan.

No, prave namjere ovog albuma otkriva Moment Of Surrender, melankolična 7-minutna meditacija na temu prolaznosti. Producentski duo Lanois-Eno ovdje daje iznimno atmosfersko ruho, stvarajući jednu od njihovih najjačih skladbi od doba Achtung Baby.

Hedonistički raspoloženi

Naredna Unknown Caller nastavlja s temom egzistencijalne melankolije i postaje jasno da pred sobom imamo album koji komunicira sa slušateljem u aktualnom vremenu.

Ovog puta U2 se ne bave "velikim" temama poput humanitarizma i krvoprolića, već u njihovom opusu nepravedno zapostavljenim svakodnevnim nemirom kojeg ove dvije skladbe savršeno hvataju. Promjena atmosfere dolazi s usiljeno optimističnom I'll Go Crazy If I Don't Go Crazy Tonight. Isforsirani dojam te pjesme popravlja zabavni glam rock singl Get On Your Boots, koji predstavlja simbolični raskid s velikim svjetskim temama i povratak hedonističkijem raspoloženju benda iz devedesetih. I Don't Wanna Talk About Wars Between Nations je vjerojatno najprovokativnija izjava koju U2 mogu dati - pogotovo u vrijeme vrlo izgledne svjetske krize. No, Bono je umoran od uloge svjetskog pravednika i to je ovdje sasvim očito.

Fascinacija glam rockom se nastavlja slično intoniranom, ali još eksplozivnijom Stand Up Comedy, koju napajaju The Edgeve gitarske vratolomije. Fez-Being Born je najeksperimentalnija tema albuma, nazvana po gradu u Maroku, gdje je dio albuma i sniman. U pitanju je kolažna struktura bez jasno povezanih dijelova, preko koje Bono niže asocijacije na automobilsku nesreću. I glazba i tekst su pomalo nepovezani, no ostavljaju dojam svojevrsnog duhovnog otkrivenja, koje donekle podsjeća na Airbag, Radioheada, iako daleko manje direktno.

Motiv ponovnog rođenja

White As Snow je delikatna tema koja u prevladavajuću melankoliju albuma ubacuje i biblijske reference, dok s Breathe još jednom ulaze u energičniji teritorij varirajući motiv ponovnog rođenja, koji se provlači kroz cijeli album.

No Line On The Horizon se ipak ne doima poput kakve new age litanije, već prije predstavlja intimistički opis svijeta koji nas okružuje. U fenomenalnoj, završnoj Cedars Of Lebanon, Bono uskače u kožu usamljenog vojnika koji razmišlja o ženi, djeci i nevidljivom neprijatelju, i mudro zaključuje: "This shitty world sometimes produces a rose/ The scent of it lingers and then it just goes".

Baš kao i kod Achtung Baby, ovdje je vidljiva pomirba artističkih komercijalnih tendencija, samo ipak u manjoj mjeri. No Line On The Horizon nije toliko svojevoljni raskid s velikim temama, koliko uspio povratak velikog benda malim stvarima, temama i ljudima.

Vrativši se među obične smrtnike, U2 su uspjeli povratiti i dobar dio svoje izvorne ljudskosti. Riješivši se svoje "bend veći od života" stigme, opet su postali doista veliki.

Sudeći po najavama da će sljedeće ostvarenje, snimano na istim sessionima, ići u još meditativnijem smjeru, čini se da su U2 napokon našli način da prikažu ranjivo, ljudsko lice najvećeg benda na svijetu - oslobođeno pretjerane pompe i pirotehnike.