Zbunjeni

Pilula

(Dallas / Denyken Music,2009.)
  Ocjena:[6]

Zbunjeni, istina, imaju punk korijene i na njihovim koncertima ćete čuti obrade punk standarda poput Ever Fallen In Love Buzzcocka ili Too Drunk To Fuck Dead Kennedysa, no većina njihovog drugog službenog albuma je pokušaj ulaska na pop rock teritorij kojim su nekad suvereno vladali Parni Valjak i Prljavo Kazalište. U međuvremenu se i ukus masovne publike još više degradirao, a na tron hrvatskog suvremenog rock mainstreama se popelo Hladno Pivo, također pop rock bend s jakim punk korijenima.

Zbunjeni nemaju toliko jaku osobnu poetiku, već pokušavaju stvoriti vlastiti svijet iz općih mjesta rock povijesti, pa se zapravo može reći da su muhe bez glave koje ne znaju u kojem bi glazbenom smjeru išli. Naletjeli su na Denykena,  najproduktivnijeg hrvatskog rock producenta tijekom 90-tih, a bogme i dvijetisućitih. Čovjek jednostavno zna svoj posao. Usavršenim peglanjem modernog rock zvuka i najslabiji momenti zvuče pristojno. Suptilnim sitnicama on drži zvučnu sliku interesantnom, čak i kada struktura pjesama nije posebice razrađena.

U mulju domaćih pop klišeja

Zbunjenima ponekad ponestane ideja do te mjere da ponove refren 10 puta. U takvim trenucima uskače u pomoć upravo ona vrsta Denykenovog produkcijskog rukopisa kojeg je razradio  na albumima Pipsa u drugoj polovici devedesetih. Zbunjeni su također bend koji voli puno posuđivati, premda su oslobođeni Ripperovog sarkazma. Htjeli bi biti žestoki poput Rage Against The Machine i angažirani poput Clasha, no, njihova prizemljeno realistična filozofija bi bila daleko uvjerljivija da povremeno ne zaglibe u najdublji mulj domaćih pop klišeja, pa tako vokal Ive Vujičića na Izgubljena Generacija podsjeća na Mladena Bodaleca toliko da se čini da je pjesma obrada Devedesete Prljavog Kazališta. Još gora stvar se događa u obradi Azre - Hladni Prsti, gdje Vujičić zvuči kao Boris Novković koji pokušava biti Štulić.

Načelno je bendova eklektičnost pohvalna, no pomalo je smiješno imati na istom albumu kvazi RATM komade poput Rođen U Gradu i Ko Ti Je Kriv u kombinaciji s najsladunjavijom verzijom pop rocka u Malena. Upravo se u takvim, gotovo apsurdnim ekstremima, očitava neodlučnost Zbunjenih.

Možda su doista programatski shvatili svoje ime, pa namjerno šaraju žanrovima, no u njihovoj glazbi nije očita Beckovska postmoderna ironija. Prije ispadaju dobro izvježbani zabavljači koji žele zadovoljiti svačiji ukus.

Strast i emocija

Iako se ovakvo razmatranje čini preoštro za debitantski album jednog provincijskog benda, treba naglasiti da je upravo ovakav album simptomatičan za aktualnu hrvatsku rock scenu. Nema sumnje da su Zbunjeni svirački kompetentni i da unose strast i emocije u to što rade, jer to potvrđuje sama njihova dugovječnost.

Pretpostavljam da se upravo u takvom angažmanu i krije razlog naklonosti domaće rock kritike, no ono što većina ljudi zaboravlja je da ni strast ni sposobnost, bez obzira koliko bili bitni, nisu dovoljni bez ideje. Bilo bi preokrutno reći da Zbunjeni nemaju nikakvu ideju o onome što rade, no njihove pjesme su previše derivirane iz onoga što su slušali pa je čak i nakon 10 godina postojanja vidljiv nedostatak izraženijeg autorskog rukopisa. To, naravno, ne znači da nemaju svjetlijih trenutaka na albumu.

Primjerice, Minuta, iako jasno pokazuje utjecaj Partibrejkersa, svojom mahnitom energijom ga nadilazi.

Da je takvih energičnih trenutaka više, možda bi ovo doista bio beskompromisni rock album kakvim ga se želi predstaviti.

Ovako ipak imamo tek prosječno ostvarenje benda koji nije bez potencijala.

Možda je baš taj prosjek ono što hrvatska rock scena zaslužuje, i u takvom svjetlu Zbunjeni se pokazuju kao dobrodošla prinova. No, ako je doista svjetla budućnost konačno pred njima, morat će pokazati malo više karizme. Ne znam baš kako će im to poći za rukom dok im glazba zvuči kao audio verzija nesretnog Frankesteina.